Računar je koristan samo ako njime upravljaju računarski programi. Računarski program je skup instrukcija ili naredbi napisanih u programskom jeziku koji računar može razumeti i izvršavati. Ovisno o programu koji njime upravlja, isti računar može izvršavati različite poslove. To svojstvo računar bitno razlikuje od ostalih strojeva. Skup svih programa koji se nalaze na jednom računaru nazivaju se software.

Programi kojima se korisnik koristi pohranjeni su najčešće na tvrdom disku računara i kaže se da su instalirani na računar. Instalirani programi najčešće vrijede više od hardware-a, a izbor programa ovisi o potrebama korisnika.

Software najčešće dijelimo na dvije grupe i to na:

• sistemske i
• aplikativne.

Sistemski software (engl. systems software) je skup programa koji upravljaju radom računara. Obuhvata operativni sistem i pomoćne programe. U skupinu pomoćnih programa (engl. utility) ubrajaju se npr. pogonski programi (engl. driver) za razmjenu podataka između računara i raznih uređaja ugrađenih ili povezanih sa računarom, programi za pohranu sigurnosnih kopija podataka (engl. backup), programi za zaštitu od virusa i dr.

Operativni sistem (engl. OS, operating system) jeste program ili, što je mnogo češće, skup programa koji povezuju i objedinjuju sve hardware-ske dijelove računara i omogućavaju njihovu djelotvornu upotrebu. Operativni sistem brine na koje mjesto u memoriji pohraniti koji podatak, kako dobaviti podatke sa tvrdog diska ili tastature, kako računar zaštititi od pristupa neovlaštenih korisnika i dr. Slobodno možemo reći da je operativni sistem najvažniji sistemski software.

Operativni sistem treba, što je više moguće, olakšati upotrebu hardware-a sa gledišta korisnika i istodobno osigurati maksimalnu djelotvornost računara. Podloga je svim ostalim programima koji se izvode na računaru, pa praktično svaki računar mora djelovati pod nekim operativnim sistemom. Svaki je namjenski program građen tako da pretpostavlja postojanje operativnog sistema i pri svom radu koristi njegove funkcije.

Najpopularniji operativni sistem za osobne računare su: MS DOS, Microsoft Windows (razne verzije), Linux i Mac OS. Treba istaći da je od navedenih operativnih sistema jedino Linux besplatan. lako nije ni približno toliko rasprostranjen kao Windows, Linux je odličan operativni sistem razvijen dobrovoljnim radom mnogih pojedinaca.

Što se tiče pametnih telefona na tržištu se ističu tri operativna sistema koja se najviše koriste a to su: Android, iOS i Windows Phone.

Dio operativnog sistema je pohranjen u ROM-u računara i pri uključenju računara se prvi pokreće. Taj se dio operativnog sistema zove BIOS (engl. basic input output system) i zadužen je za upravljanje tastaturom, diskovnim pogonima i dr. Ostali dijelovi operativnog sistema pohranjeni su na tvrdom disku i mogu se dobavljati u radnu memoriju i pokretati prema potrebi. Mogu se i promijeniti, npr. zamijeniti novom verzijom operativnog sistema.

Dio operativnog sistema zadužen za komunikaciju sa korisnikom naziva se korisničko okruženje (engl. user interface). Taj je dio operativnog sistema zadužen za prihvatanje naredbi i podataka od korisnika i predaju podataka korisniku.

Korisničko okruženje koje omogućava komunikaciju sa korisnikom znakovima i slikovnim simbolima naziva se grafičko korisničko okruženje (engl. GUI, graphic user interface). Slikovni simboli kojima takvo okruženje korisniku predaje poruke, nazivaju se ikone. lkone (engl. icon) grafički opisuju i podsjećaju na predočenu akciju ili objekat kojim korisnik može rukovati. Svi savremeni operativni sistemi za osobne računare su sistemi sa grafičkim korisničkim okruženjem.

Aplikativni software je namijenjen krajnjim korisnicima za rješavanje specifičnih zadataka. Relativno su jednostavni za upotrebu, a korisnik takvih programa ne treba znati gotovo ništa o građi i djelovanju računara.

Korisnički programi se mogu svrstati u skupine sa obzirom na vrstu zadataka koje rješavaju. Ovdje će biti spomenute skupine najčešće korištenih korisničkih programa.

Programi za obradu teksta (engl. text processor, word processor) služe za pisanje, oblikovanje i ispis teksta. Primjeri takvih programa su npr. Microsoft Word, OpenOffice Writer…

Sistem za optičko prepoznavanje znakova ili OCR (engl. optical character recognition) omogućuje pretvaranje slike koja sadrži tekst u oblik koji se može uređivati programom za obradu teksta. Primjeri takvih programa su: ABBYY FineReader OCR, OmniPage...

Programi za novinarstvo (engl. DTP, desk top publishing) omogućavaju prelom publikacija (uređivanje teksta i slika u oblik prikladan za objavu) i pripremu za ispis. Primjeri takvih programa su: Adobe InDesign, QuarkXPress, Microsoft Publisher...

Programi za crtanje i obradu slike omogućuju crtanje, prepravke i obradu slika. Primjeri takvih programa su: Paint, Photoshop, OpenOffice Draw, CorelDraw...

Programi za obradu zvuka omogućuju rukovanje zvukom, npr. snimanje, sintetiziranje, reprodukciju, obradu, pohranu zvuka. Primjeri takvih programa su: Adobe Audition, Audacity, WaveSurfer.

Sistemi za upravljanje bazama podataka (engl. DBMS, data base management system) korisnički su programi za rukovanje podatcima u bazi podataka. Primjeri takvih programa su: Microsoft Access, OpenOffice Base…

Korisnički programi za rad sa tabelama (engl. spreadsheet) omogućuju jednostavno i djelotvorno računanje sa mnogo brojčanih podataka te njihov grafički prikaz. Primjer takvih programa su Microsoft Excel, OpenOffice Calc…

Osim navedenih postoji još mnogo drugih korisničkih programa za različite vrste zadataka, npr: za izradu prezentacija (MS PowerPoint i OpenOffice Impress), za izradu web stranica (Adobe PageMaker, Microsoft FrontPage), za pregledavanje web stranica (Microsoft Edge, Google Chrome, Mozilla Firefox, Opera) i dr.

Proizvođači programa često prodaju zajedno više programa. Takav skup programa poznat je pod nazivom uredski paket (engl. office suite). Ovisno o proizvodaču ili verziji uredskog paketa takav skup programa sadrži nekoliko programa koji se najčešće koriste, npr.: za obradu teksta, za rad sa tabelama, za crtanje i sl. Najpoznatiji uredski paketi su Microsoft Office i OpenOffice. Treba napomenuti da su svi programi iz skupine Open 0ffice besplatni, dok druge uredske pakete treba platiti.

Računarski program je nematerijalni plod ljudskog uma, uporediv sa umjetničkim djelom. Na sličan se način štite prava autora.

U većini zemalja postoje zakoni koji uređuju prava autora ili vlasnika programa. Pod prijetnjom kazni, primjerice, zabranjeno je umnožavanje i upotreba programa bez odobrenja vlasnika. Ograničenja i kazne razlikuju se od zemlje do zemlje, ali im je zadaća ista — zaštititi prava autora ili vlasnika programa. Evropska unija i Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo donijeli su odgovarajuće dokumente u vezi sa zaštitom proizvodača programa.

Za razliku od umjetničkog djela, računarski je program vrlo jednostavno i jeftino kopirati, i to tako da se kopija ni po čemu ne razlikuje od originala. Zato se osim zakonskim mjerama, proizvođači štite i različitim programskim dodatcima (engl. copy protection).

Krađa, tj. neovlašteno kopiranje i prodaja programa relativno je jednostavan i unosan posao. Osobe koje se time bave poznate su kao pirati. Pirat (engl. pirate) jeste ime za osobu koja neovlašteno i protuzakonito presnimava, umnožava, dijeli ili prodaje tuđe programe. To je često i zakonski kažnjiv čin.

Što se tiče dopuštenja za upotrebu programa te načina naplate i distribucije programa, većina programa pripadaju u jednu od sljedećih grupa.

a) Komercijalni programi su oni na kojima postoji autorsko pravo i za čiju se upotrebu plaća naknada pri kupovini. Kupovinom takva programa kupac preuzima zakonom propisana prava i obveze. Uz program je redovno priložen ugovor o upotrebi kojim se kupac obavještava o obvezama i pravima.

b) Shareware (engl. shared software) program korisnik može bez naknade isprobati i koristiti određeno vrijeme. Ako korisnik, po isteku probnog roka koji je naveden u prilogu takvog programa, odluči nastaviti koristiti program i dalje, dužan je to prijaviti vlasniku programa i platiti propisanu naknadu. Probni je rok je najčešće od 7 do 30 dana.

c) Freeware je naziv za programe koji se bez naknade mogu umnožavati i koristiti bez vremenskog ograničenja. Kod ovih programa postoji autor ili vlasnik programa koji zadržava autorska prava proizašla iz vlasništva ali za program ne traži nikakvu naknadu.

d) Program u javnom vlasništvu (engl. public domain, PD) naziv je za programe koji se slobodno mogu koristiti, umnožavati i mijenjati bez ikakva ograničenja ili plaćanja naknade autoru programa. Na takve programe niko ne polaže prava koja bi proizlazila iz vlasništva i takvi se programi smatraju općim dobrom. Mogu se slobodno koristiti za bilo kakve komercijalne i nekomercijalne namjere.

e) Otvoreni program (otvoreni softver, engl. open source) vrsta je programa koji je moguće koristit bez naknade. Za razliku od ostalih vrsta ovdje spomenutih programa, otvoreni program mora uključivati i izvorni program (izvorni kod) i mora dopustiti izmjene izvornog programa bez naknade i ograničenja. Temeljna namjena ove vrste programa je poticati korisnike da mijenjaju, poboljšavaju i dopunjuju programe i zatim tako promijenjene programe, bez naknade, dati na upotrebu ostalim korisnicima. Dobar primjer takve suradnje je operativni sistem Linux.

Virus je naziv za posebnu vrstu programa koji oštećuju ostale programe i podatke na računaru ili izazivaju kakvo drugo, sa gledišta korisnika neželjeno ponašanje računara. Jedini cilj virusnog programa je više ili manje ometati korisnika u radu. lako se pojedine vrste ovakvih programa zovu posebnim imenima, ovdje ćemo ih nazvati zajedničkim imenom računarski virusi.

Najčešće se šire uz pomoć korisnika, npr. kopiranjem programa ili podataka sa jednoga računara na drugo. Drugi način širenja virusa je računarima koji su spojeni u lokalnu mrežu ili na internet.

Računarski virusi i zlonamjerni programi često se grupišu prema njihovoj svrsi, načinu širenja ili karakteristikama. Neke od glavnih grupa-tipova virusa su:

Crvi (Worms): Crvi su zlonamjerni programi koji se šire samostalno, često putem mreža. Oni koriste ranjivosti u računarima ili softveru kako bi se kopirali i širili na druge sisteme.

Trojanski konji (Trojan Horses): Trojanski konji su zlonamjerni programi koji se maskiraju kao korisni ili legitimni programi kako bi prevareli korisnike da ih preuzmu ili pokrenu. Nakon toga, oni mogu izvršavati različite zlonamjerne funkcije bez znanja korisnika.

Ransomware: Ovo su zlonamjerni programi koji šifriraju podatke na zaraženom računaru i traže otkupninu od korisnika kako bi dešifrovali podatke. Ransomware je često distribuiran putem e-pošte ili prevara.

Spyware: Spyware je zlonamjerni softver koji prikuplja informacije o aktivnostima korisnika na računaru, kao što su lozinke, bankovni podaci ili lični podaci. Ove informacije se obično šalju zlonamjernom autoru.

Adware: Adware je softver koji prikazuje nepoželjne reklame korisnicima, obično u zamjenu za besplatan softver. Ovo može biti iritantno i ugrožavati privatnost korisnika.

Botovi (Botnets): Botovi su zaraženi računari koji se koriste za izvršavanje zlonamjernih zadataka bez znanja vlasnika. Grupa botova koja radi zajedno naziva se botnet, a može se koristiti za napade na mreže, slanje spam poruka i druge zlonamjerne aktivnosti.

Rootkitovi: Rootkitovi su zlonamjerni programi koji se instaliraju na računarima kako bi sakrili prisustvo drugih zlonamjernih programa. Oni često mijenjaju operativni sistem kako bi se sakrili od antivirusnih programa.

Ovo su samo neki od glavnih tipova zlonamjernih programa, a često se pojavljuju i kombinacije ovih kategorija kako bi se postigle različite zlonamjerne svrhe. Računarski stručnjaci i antivirusni programi neprestano rade na identifikaciji i suzbijanju ovih pretnji.

U temeljne mjere zaštite koje bi trebao poduzeti svaki korisnik koji želi zaštititi svoje podatke i programe ubrajaju se: strogi nadzor pristupa računarima, upotreba samo originalnih programa, provjera svakog memorijskog medija prije upotrebe, provjera ponašanja svakog novog programa na nekom testnom računaru i dr.

Jedna od najpopularnijih mjera zaštite jeste upotreba programa koji pronalaze i uništavaju viruse (engl. anti virus, virus killer). Takvi antivirusni programi pretražuju memoriju računara te pronalaze i uklanjaju viruse. U načelu takvi programi mogu pronaći samo poznate viruse.

Kako se neprestano pišu i u opticaj puštaju novi virusi, potrebno je što češće nabavljati nove verzije programa za pronalaženje virusa. Neki od programa za pronalaženje virusa mogu se obnavljati posredstvom interneta. Tako se pri svakom priključenju na internet antivirusni program obnovi sa novim podatcima i mogućnost zaraze računara virusom smanji na najmanju moguću mjeru. Treba ipak imati na umu da nijedan program za zaštitu od virusa ne pronalazi sve viruse koji postoje pa unatoč upotrebi programa postoji mogućnost zaraze. Zato je uz upotrebu programa za odbranu od virusa potrebno poduzeti i ostale mjere zaštite.

Neki od najpoznatiji antivirusnih programa su: Avast, AVG, Avira, NOD 32, Kaspersky, i dr.

Virusi su ozbiljna prijetnja i mogu prouzročiti veliku štetu pa korisnik treba poduzeti sve mjere opreza kako bi se što bolje zaštitio.