Računar ili kompjuter je elektronski uređaj koji se koristi za unos, obradu, spremanje i dijeljenje podataka prema strogo određenoj proceduri. Obrada podataka unutar računara moguća je samo za one podatke koji su predstavljeni u dva oblika ili stanja.

Zbog jednostavnosti, jedno od ta dva stanja naziva se logička nula, a drugo logička jedinica. Najčešće se logička nula ili logička jedinica nazivaju bit. Stoga se može reći da je bit (engl. binary digit) najmanja količina podatka koju računar može obraditi.

Osam bitova predstavlja jedan bajt (oktet, engl. byte). Savremeni računari rade sa podatcima dužine 8, 16, 32 i 64 bita, pa je bajt vrlo prikladna jedinica za skraćeno prikazivanje količine bitova.

U upotrebi su često veće jedinice kao što su: kilobajt (KB), megabajt (MB), gigabajt (GB) i terabajt (TB).

Računar je sastavljen od niza dijelova koji se razlikuju s obzirom na svojstva i funkcije. Zajednički im je naziv hardware.

Hardware predstavlja fizički dio računarskog sistema a obuhvata električne i elektronske, elektromehaničke i mehaničke komponente, uključujući i periferijske uređaje kao što su miš, tastatura, printer….

Von Neumannov model

Za današnje računare ćemo reći da su bazirani na von Neumannovom modelu ili arhitekturi.

Von Neumannov model računara čine sljedeće jedinice:

• centralna jedinica,
• memorijska jedinica,
• ulazne jedinice i
• izlazne jedinice.

Matična ploča

Većina je osnovnih dijelova računara ugrađena u kućište, a objedinjuje ih matična ploča. Matična ploča (engl. motherboord) zadužena za povezivanje dijelova računara u jednu cjelinu.

Dijelove je računara je potrebno međusobno povezati električnim vodičima kako bi podatci mogli putovati od jednog dijela računara do drugog. Sa obzirom na mnogo sastavnih dijelova, vrlo je važan način njihova povezivanja. Dijelovi računara se zato povezuju uz pomoć posebnih skupina vodiča koji se nazivaju sabirnicama. Sabirnice (engl. bus) redovito su izvedene kao vodiči na površini matične ploče.

PCIExpress

PCI

Sabirnice koje omogućuju povezivanje dijelova računara smještenih unutar kućišta i razmjenu podataka između njih nazivaju se unutrašnjim sabirnicama. Da bi se dijelovi računara mogli priključiti na sabirnice matične ploče, na sabirnicama su izvedeni konektori ili utori. Konektori unutrašnjih sabirnica su redovno unutar računara i za priključak dijelova računara na njih treba otvoriti kućište računara. Kako bi se izbjegla nekompatibilnost priključaka i sabirnica, dogovorene su norme sabirnica. U širokoj upotrebi su danas unutrašnje sabirnice: PCI (engl. PCI bus, peripheral component interconnect bus) i PCI Express.

Osim što mora omogućiti povezivanje dijelova računara smještenih unutar kućišta, matična ploča mora omogućiti i komunikaciju sa hardverskim dijelovima koji su smješteni izvan kućišta računara. Komunikaciju sa tim dijelovima omogućavaju vanjske sabirnice i ulazno-izlazni portovi.

Vanjske sabirnice namijenjene su priključivanju dijelova računara koji su smješteni izvan kućišta računara. Na jednu se vanjsku sabirnicu može priključiti više konektora. Tako se više uređaja može služiti istom sabirnicom. U širokoj upotrebi danas su vanjske sabirnice: USB i FireWire. Najrasprostranjenija vanjska sabirnica je USB (engl. universal serial bus). Prednosti USB sabirnice su: napajanje uređaja iz računara, mogućnost spajanja uređaja dok računar radi te povezivanje velikog broja uređaja na isti skup vodiča (najviše 127). Koristi se za povezivanje računara sa npr. skenerom, štampačem, digitalnim fotoaparatom i dr.

PS2

Paralelni i serijski port

Za povezivanje računara sa okolinom te prijenos podataka između računara i okoline služe i ulazno-izlazni portovi. Ulazno-izlazni portovi omogućavaju komunikaciju sa uređajima smještenim izvan kućišta računara. Najčešće korišteni ulazno-iziazni portovi su: paralelni port (engl. parallel port), serijski port (engl. serial port) i PS/2 port (za priključak tastature). U širem smislu pod ulazno-izlaznim portovima se mogu podrazumijevati npr. port za priključak miša, grafička i zvučna kartica.

Za razliku od ulazno-izlaznih portova kod kojih je na svaki ulazno-izlazni port moguće priključiti samo jedan vanjski uređaj, kod sabirnica je moguće na istu sabirnicu priključiti više uređaja. Dodatni port (koji se nazivaju i kartice ili adapteri) proširuje mogućnosti računara. Njime se računaru mogu dodati ili popraviti, npr, grafičke, zvučne ili komunikacijske karakteristike.

CPU

Centralna jedinica za obradu (engl. CPU, central processing unit) jeste “mozak” računara. Zadatak joj je obrada podataka, upravljanje protokom podataka između pojedinih dijelova sistema te usklađivanje i nadzor pravilnog rada cijelog sistema.

Sastavljena je od dvije cjeline:

• aritmetičko-logičke jedinice i
• upravljačke jedinice.

Aritmetičko-logička jedinica obrađuje podatke izvodeći aritmetičke i logičke operacije nad podatcima. Obrada podataka je npr. sabiranje dva broja, upoređivanje dva broja, premještanje podataka sa jednog mjesta unutar računara na drugo itd.

Zadatak upravljačke jedinice je nadzor i usklađivanje djelovanja cjelokupnog sistema. Tokom obrade podataka unutar računara podatci putuju iz jednog dijela sistema u drugi, obavljaju se različite logičke i aritmetičke operacije, podatci i programi spremaju se u memoriju i dobavljaju iz memorije itd. Ova se jedinica brine da se sve te aktivnosti usklade.

Mikroprocesor ili jednostavnije procesor je poluvodički sklop koji na jednoj pločici poluvodiča površine stotinjak kvadratnih milimetara ima smještene sve bitne dijelove centralne jedinice za obradu. Savremeni procesori su najsloženiji poluvodički sklopovi koji sadrže više stotina miliona tranzistora. O važnosti procesora govori i činjenica da se često cijeli računar naziva po procesoru koji je u njega ugrađen. Poznatiji procesori jesu: Celeron, Pentium, Athlon, Duron, Opteron i dr. Procesori su građeni tako da odjednom mogu obraditi više bitova. Što više bitova procesor odjednom može obraditi, to će više podataka moći obraditi u jedinici vremena, tj. bit će brži sa gledišta obrade podataka. Većina savremenih procesora obrađuje odjednom 32 ili 64 bita. U skoroj budućnosti očekuju se procesori koji će odjednom moći obrađivati i više od 64 bita.

Procesor podatke obrađuje u koracima. Važno je zato znati koliko koraka u sekundi procesor može obaviti. Broj koraka u sekundi koje procesor može obaviti naziva se takt (engl. clock). Takt uveliko određuje brzinu rada procesora, a izražava se u Hz. Savremeni procesori rade sa taktom od nekoliko GHz (nekoliko milijardi koraka u sekundi). Za povezivanje procesora sa ostatkom računara koristi se skup od nekoliko pomoćnih integrisanih krugova poznatih pod nazivom engl. chipset. Glavna je zadaća tih pomoćnih integrisanih krugova (engl. chipset) povezati na što bolji način različite dijelove sistema: memoriju, diskove, sabirnice i ostale dijelove sa procesorom. Svi podatci prolaze kroz pomoćne integrirane krugove (engl. chipset) jer svi ostali dijelovi računara komuniciraju sa procesorom posredstvom pomoćnih integrisanih krugova.

Memorija je dio računara koji ima sposobnost pohrane određene količine podataka i programa. Pohranjene podatke i programe memorija prema potrebi stavlja na raspolaganje ostalim dijelovima sistema. Kapacitet memorije mjeri se brojem bitova ili češće bajtova koje ona može pohraniti. Kapacitet memorije se obično izražava u KB, MB, GB i TB.

S obzirom na mogućnost čuvanja sadržaja, memorije možemo podijeliti u dvije skupine:

• privremene i
• trajne.

RAM

Privremena memorija podatke čuva samo dok je računar uključen na napajanje. Sa isključenjem računara njen se sadržaj briše. Privremena je memorija sačinjena od poluvodičkih komponenti koje sadržaj „pamte” samo dok su priključene na električni napon. Ova se memorija naziva i radna memorija (engl. random access memory, RAM) i redovno je ugrađena u računar. U ovu se memoriju podatci mogu upisivati, brisati i iz nje čitati onoliko puta koliko želimo. Radna memorija računara je memorija koju procesor koristi za neposrednu pohranu i dobavljanje podataka. Za vrijeme rada programi koji se izvršavaju i podatci koji se trenutačno obrađuju nalaze se u radnoj memoriji.

S obzirom na to da su svi podatci i programi koji trenutačno rade smješteni u radnu memoriju ona mora imati zadovoljavajući kapacitet. Mali kapacitet radne memorije može znatno usporiti ili čak onemogućiti izvršavanje nekih programa pa je dobro ugraditi preporučenu količinu radne memorije s obzirom na programe koji će se koristiti na računaru. Računari su uglavnom građeni tako da je RAM moguće i naknadno dodavati, pa tako korisnik može povećavati kapacitet RAM memorije prema svojim potrebama. Savremeni računari raspolažu radnim memorijama kapaciteta nekoliko GB.

ROM

Trajna memorija podatke čuva trajno i ne ovisi o napajanju računara. U skupinu trajnih memorija ubraja se memorija ROM. ROM (engl. read only memory) memorija je u koju se podatci mogu upisati samo jednom. Nakon upisa, ti se podatci mogu čitati koliko puta to želimo, ali ih ne možemo mijenjati, brisati ili upisivati nove. Podatke u ROM upisuje proizvođač računara. To su npr. programi koji se pokreću pri uključenju računara, manji dijelovi operativnog sistema itd. Takvih nepromjenljivih podataka ima relativno malo pa je kapacitet ROM memorije u osobnim računarima redovito mnogo manji od kapaciteta RAM memorije.

Trajne memorije najčešće dijelimo u tri grupe i to:

• magnetne medije,
• optičke medije i
• poluvodičke ili flash medije.

Magnetni mediji za pohranu i čitanje podataka koriste svojstva elektromagnetnog polja. Građeni su tako da se na nemagnetni materijal koji služi kao podloga nanosi vrlo tanki magnetni sloj koji se može trajno namagnetisati. Nemagnetna podloga može biti u obliku diska ili kartice. Najčešće se za magnetni sloj koriste željezni oksid, nikal i kobalt.

Podatci se na magnetni medij spremaju i s njega čitaju uz pomoć magnetne glave. Magnetna glava je zapravo minijaturni elektromagnet.

Promjenom smjera i jačine struje koja prolazi kroz zavojnicu glave, mijenja se magnetno polje, a posljedica su različito magnetizirani djelići površine magnetnog medija (logičke “0” i “1”).

Magnetni mediji su:

• tvrdi diskovi,
• diskete,
• magnetne trake i
• magnetne kartice.

Tvrdi disk (engl. hard disk, HD)

Tvrdi disk (engl. hard disk, HD) uređaj je za pohranu veće količine podataka. Uglavnom je trajno ugrađen u računar, a glavni su mu dijelovi: okrugle ploče (diskovi) sa pogonskim motorom, magnetne glave, sistem za pokretanje nosača magnetnih glava i upravljački elektronički sklopovi.

Prije prve upotrebe disk treba formatirati. Formatiranje je postupak kojim se disk priprema za prihvatanje podataka i to tako da se podijeli na područja koja mogu pohraniti određenu, relativno malu, količinu podataka. Svakom se području dodjeli adresa. Magnetni disk se formatiranjem dijeli na koncentrične krugove koji se nazivaju staze (engl. track), i kružne isječke koji se nazivaju sektori (engl. sector). Pri pohrani podataka bilježi se na kojoj je adresi podatak pohranjen pa je pri dobavljanju podataka jednostavno i brzo pronaći traženi podataka navođenjem adrese područja u koje je taj podatak pohranjen.

Takav način pohrane podataka omogućava izravan pristup podatcima. Glava se može relativno brzo pomaknuti iznad staze na kojoj je pohranjen podatak, a disk se vrti pa će ispred glave relativno brzo doći sektor na kojem je podatak pohranjen.

Dobra svojstva magnetnih diskova jesu veliki kapacitet (trenutačno iznosi više od TB), postojanost podataka i brz pristup bilo kojem podatku na disku.

Magnetne diskete (engl. diskette, floppy disk, FD)

Magnetna kartica

Magnetne diskete (engl. diskette, floppy disk, FD) magnetnii su diskovi namijenjeni pohrani manje količine podataka (do 1,44 MB). Zbog malog kapaciteta, diskete se danas vrlo rijetko koriste.

Magnetna kartica je medij za pohranu male količine podataka. Malih je dimenzija, pouzdana je i jednostavna za upotrebu. Tipični primjeri magnetnih kartica su npr. zdravstvene iskaznice, bankovne karrice…

Podatci se s magnetnih kartica čitaju uz pomoć čitača magnetnih kartica.

CD – DVD – Blu-ray

Optički mediji za pohranu i čitanje podataka koriste fizikalna svojstva svjetlosti. Kao izvor svjetlosti koristi se laser jer ima mogućnost fokusiranja na vrlo malu površinu. Za upis podataka koristi se više različitih postupaka koji su prilagođeni različitim vrstama medija.

Za čitanje podataka sa optičkih medija koristi se svojstvo odbijanja ili refleksije laserske zrake od površine optičkog diska. Laserska zraka će se odbiti u paralelnom snopu ili raspršiti ovisno o osobini površine na koju pada. Mjerenjem količine odbijene svjetlosti moguće je čitati logičke nule i jedinice.

Rasprostranjene su tri vrsce optičkih medija:

• CD (engl. compact disk) mediji,
• DVD (engl. digital versatile disk) mediji i
• Blu-ray (BD) mediji.

Optički mediji se odlikuju niskom cijenom, pouzdanošću i trajnošću.

Kompaktni disk (engl. compact disc) ili skraćeno CD popularan je medij za pohranu podataka. Disk je napravljen od polikarbonatnog macerijala, prečnika 120 mm i debljine 1,2 mm. Za razliku od magnetnih diskova kod kojih su staze po kojima se upisuju podatci koncentrične kružnice, staza CD-a ima oblik spirale. Zanimljivo je spomenuti da je spirala dugačka približno 5 kilometara! Podatci se na CD upisuju od središta prema kraju diska. Kapacitet CD medija je najčešće 700 MB.

CD-R

CD-RW

CD je u suštini naziv za više vrsta diskova istih dimenzija, ali različitih mogućnosti zapisa podataka.

Tako postoje CD-ROM, CD-R i CD-RW.

Naziv CD-ROM proizilazi od početnih slova engleskog naziva CD read only memory, što bi se moglo prevesti kao CD predviđen samo za čitanje. CD-ROM se isporučuje sa upisanim podatcima koje korisnik ne može mijenjati ni brisati.

CD-R (engl. CD recordable) optički je disk koji se isporučuje prazan, a korisnik na njega može jednokratno upisati podatke.

CD-RW (engl. CD rewritable) optički je disk na koji korisnik može upisati, brisati i ponovo upisivati podatke.

DVD

DVD (engl. digital versatile disc, digital video disc) optički je disk velikog kapaciteta. Dimenzijama je jednak CD disku, ali mu je građa drugačija. Da bi se na disk istih dimenzija moglo smjestiti osjetno više podataka, pomoglo je nekoliko tehnoloških novina. To su: smanjenje djelića površine koji predstavlja bit podatka, dvoslojni upis podataka i spajanje dva diska u jednu cjelinu.

Umjesto jednog, DVD može imati dva sloja podataka sa iste strane diska, a laserska zraka DVD pogonskog uređaja se može fokusirati na prvi ili na drugi sloj podataka i tako čitati podatke i sa jednog i sa drugog sloja.

Vrsta DVD-a kod kojeg se podatci spremaju samo na jedan disk i u jednom sloju naziva se jednoslojni jednostrani disk i kapacitet mu je 4,7 GB.

Kada se spoje dva diska sa podatcima, kapacitet se može udvostručiti. Vrsta DVD-a najvećeg kapaciteta je dvostrani dvoslojni disk koji ima kapacitet 17 GB.

DVD sa oznakom DVD-R moguće podatke zapisati samo jednom (kao na CD-R), a na diskove sa oznakom DVD-RW  podatke je moguće pisati i brisati više puta.

Blu-ray disk

Blu-ray disk (ili skraćeno BD) trenutačno je optički disk najvećeg kapaciteta. Dimenzijama je jednak ostalim optičkim medijima, ali mu je građa drugačija. Djelići površine na koji se sprema bit podatka su kod BD-a manji nego kod CD i DVD diskova. Smanjena je i valna dužina laserske zrake kako bi se zraka mogla fokusirati na manju površinu. Inače zraka je plavo-ljubičaste boje odakle medij i nosi naziv,

BD, poput DVD-a, umjesto jednog može imati dva sloja podataka. Blu-ray dvoslojni disk ima kapacitet 50 GB.

Poluvodički (engl. flash) mediji

Poluvodički (engl. flash) mediji podatke spremaju kao naboj u poluvodiču. Za razliku od RAM memorije poluvodički mediji ne gube sadržaj prekidom napajanja. Nemaju pokretnih dijelova pa su brži od ostalih medija za pohranu velikih količina podataka i manje podložni kvarovima. Praktični su, pouzdani, velikog kapaciteta i malih dimenzija.

Postoje tri glavne vrste poluvodičkih medija:

• memorijske kartice,
• USB stikovi i
• SSD diskovi

Memorijske kartice su poluvodički memorijski mediji predviđeni za ugradnju u različite uređaje, npr. digitaine fotoaparate, kamere i pametne telefone. Poznatiji komercijalni nazivi memorijskih kartica su: SmartMedia kartice, CompactFlash kartice, XD Picture.

USB stikovi(engl. USB key, USB stick) popularan je memorijski medij namijenjen prenosu podataka između računara. U njega je ugrađena flash memorija pa podatke pamti i kad se isključi napajanje. Najčešće se ugrađuje u kućište oblika štapića. Operativni sistem ga prepoznaje kao izmjenjivi disk. Praktičan je, pouzdan, a kapacitet mu trenutačno prelazi nekoliko stotina GB.

SSD disk (Solid State Drive) ima veću brzinu pristupa podatcima u odnosu na HDD diskove. Malih su dimenzija i mala im je potrošnja struje. Mana SSD diskova je da su znatno skuplji od klasičnih diskova.

Tastatura

Ergonomska tastatura

Tastatura (engl. keyboard) jedan je od najstarijih i najčešćih ulaznih uređaja računara. Posebno je pogodna i za sada gotovo nezamjenjiva za unos teksta. Tastatura je spojena sa računarom savitljivim priključnim kablom, na PS/2 priključak ili na USB sabirnicu. Postoje i bežične tastature koje podatke razmjenjuju sa računarom posredstvom radiovalova.

Znakovi kojima su obilježene tipke tastature ovise o namjeni tastature, a najčešće su to slova abecede, brojevi, znakovi interpunkcije i još neki posebni znakovi. Neke od tipki na tastaturi imaju posebno značenje i upotrebu (npr. Shift, Alt, Ctrl, Enter, Esc).

Tastature koje olakšavaju rad i umanjuju umor pri dugotrajnom tipkanju nazivaju se ergonomske tastature. Takve su tastature svojim oblikom i rasporedom tipki prilagođene prirodnom položaju ruku i prstiju.

Miš

Miš (engl. mouse) ulazni je pokazni uređaj, koji služi za pomjeranje pokazivača (kursor, engl. cursor) po zasionu monitora i davanje naredbi računaru pritiskom jedne od svojih tipki.

Prije su se uglavnom koristili opto-mehanički miševi, a danas su ih zamijenili optički i u novije doba laserski miševi. Miš je povezan sa računarom uz pomoć spojnog kabla ili bežično.

Skener

Skener (engl. scanner) ulazni je uređaj namijenjen za unos slika i dokumenata u računar. Cijena i kvalitet skenera se mjeri brojem tačaka po inču (dpi – dots per inch). Što je veći dpi skenirana slika je boljeg kvaliteta i zauzima više memorije.

Postoji više vrsta skenera. U upotrebi su stolni (engl. flatbed), ručni (engl. hand held), rotacijski (engl. drum).

Čitač bar kodova

Najčešće korištena tehnologija automatskog prepoznavanja objekata je tehnologija bar koda (engl. bar code). Objekti se u toj tehnologiji obilježavaju oznakama sačinjenim od niza debljih i tanjih tamnih linija na svijetloj podlozi. Način prikaza propisan je međunarodnim normama. Unos podataka o objektu označenom bar kodom mnogo je brži i tačniji od ručnog unosa.

Oznaka bar koda očitava se uz pomoć uređaja koji se naziva čitač bar koda i zapravo je posebna vrsta skenera.

Digitaini fotoaparat (engl. digital camera) slike umjesto na film sprema u digitalnom obliku na memorijske kartice. Unos slike u računar je  jednostavan, a unesena slika se naknadno može uređivati za to predviđenim programima.

Web kamera

Mikrofon

Džojstik

Web kamera služi za prenos pokretnih slika posredstvom računara i interneta.

Mikrofon je ulazni uređaj koji omogućava unos zvuka u računar.

Džojstik (engl. joystick) pokazni je uređaj koji služi za pomjeranje pokazivača ili nekih drugih objekata po zaslonu monitora i davanje naredbi računaru pritiskom jedne od tipki na džojstiku.

Touch pad

Touch screen

Većina prenosnih računara koristi ploču osjetljivu na dodir tj. Touch pad (engl. touch-pad, trackpad) kao pokazni uređaj. Touch pad se nalazi ispred tastature, a koristi se tako da korisnik prstom klizi po ploči i tako pomiče pokazivač po zaslonu monitora. Pored ploče nalaze se dvije ili više tipki koje imaju istu funkciju kao tipke miša.

Ekran osjetljiv na dodir (engl. touch screen) jeste površina monitora koja ima sposobnost da otkrije mjesto na kojem je dodirnuta.  Ekran osjetljiv na dodir najčešće se koristi kod pametnih telefona.

Digitizing tablet

Grafička ploča (engl. tablet, digitizing tablet) ulazni je uređaj koji omogućava direktan unos crteža u računar.

IzIazni uređaji pretvaraju podatke iz računara u oblik prihvatIjiv okolini. Prikaz podataka može biti privremen (npr. na zaslonu monitora) ili trajan (npr. ispisan na papiru).

Monitor

Monitor je izlazni uređaj koji prikazuje podatke iz računara na svom zaslonu. Slika na zaslonu monitora se sastoji od zaslonskih točaka. Ukupan broj tačaka (engl. pixel) naziva se rezolucija. Višebojni monitori prikazuju sliku kombinacijom triju osnovnih boja: crvene, zelene i plave (engl. RGB: red, green, blue), pa se nazivaju i RGB monitori. Monitor se povezuje sa računarom sklopom koji se zove grafička kartica. Zadaća joj je prikupiti podatke koje treba prikazati na ekranu, obraditi ih i pohraniti u obliku prihvatljivom monitoru.

Projektor

Prema tehnologiji izvedbe razlikuju se:

• monitori sa katodnom cijevi (CRT),
• monitori sa tekućim kristalima (LCD),
• monitori sa plinskom plazmom (PDP) i
• OLED monitori.

Projektor je uređaj koji omogućuje projekciju prikaza podataka iz računara na platno ili na zid.

Štampač

Štampači ispisuju podatke na papir. Glavna obilježja štampača su: rezolucija, brzina rada, format, mogućnost ispisa u boji i tehnologija stvaranja otiska. Višebojni štampači stvaraju višebojnu sliku kombinacijom triju tzv. komplementarnih boja: modrozelene, ljubičastocrvene i žute uz dodatak crne. Boje se štampaju jedna preko druge, na isto mjesto.

Obzirom na tehnologiju stvaranja otiska razlikuju se:

• matrični,
• ink-jet,
• laserski,
• termički,
• 3D itd.

Matrični štampači se koriste za uredske poslove jer mogu ispisivati obrasce u više kopija odjednom i ispisivati na beskonačnim obrascima.

Ink-jet štampači su štampači dobre kvalitete ispisa i povoljne cijene a koriste boju koja se na papir nanosi pomoću mlaznice.. Laserski štampači najkvalitetnija su vrsta štampača a načelo svog djelovanja temelje na elektrostatskom privlačenju čestica suprotnog naboja.

Termički štampači se često koriste za ispis računa u trgovinama. Ispisuju na posebnom termički osjetljivom papiru.

3D štampači su mini sistemi sa numeričkim upravljanjem u tri ose (x,y,z). Predmet-model izrađuje se na taj način što se u programiranim tankim slojevima nanosi specijalni prah i učvršćuje vezivnim sredstvom koje se nanosi na prah.

Ploter

Zvučnici

Slušalice

Ploter je ink-jet štampač koji je sposoban ispisivati veoma kvalitetne dokumente širine i nekoliko metara. Namjenjen je prvenstveno za ispis profesionalnih arhitektonskih nacrta, postera i slično.

Zvučnik i slušalice su izlazni uređaji koji prezentuju informacije u formi zvuka. Zvučnici služe za pretvaranje električnog signala u zvuk. Spajaju se na računar preko zvučne kartice.